Sve su pripreme obavljene. Boljela je južina. Uskoro će doći najbolji strugači neogenskog sloja koji će svojim okrutnim strugalicama ostrugati baš sve.

Dok je sunce zlatno – crveno umiralo nad Delmatopolisom, na platou ispred ruševnoga hrama lihvara i rđave vlasti lagano su koracale dvije ozbiljne dame.

Flik je moj dobar znanac. Obično se uz jutarnju kavu nađemo u priči. Neki smo dan razgovarali o proslavi Božića. Rekao mi je kako ga smetaju lažna raskoš i prepuni stolovi. On svoj Božić inače slavi u obitelji, ne posjećuje ni rodbinu ni prijatelje i baš tog dana, na njemu neobjašnjiv način, osjeća i radost i tugu. Kaže da ima neodoljivu potrebu da svaki Božić proživi duboko u sebi. 

Bolnica u svakom od nas pobuđuje široku lepezu osjećaja. Ja u nju nikada ne ulazim ravnodušan i ne volim je poimati cjelovito. Radije se usmjerim na jedan odjel i to mi nekako pomaže da uspijem kontrolirati sve one godinama zatomljene osjećaje bijesa, nemoći, a ponajviše straha. Vratimo se u nedavnu godinu, u vrijeme Božića. Svi vi što imate ova slova pred očima, pođite sa mnom jer tako će mi biti lakše nastaviti ovu priču.