Duvanjsko je polje ravno kao dlan. Smješteno na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sa svih strana krase ga visoke planine. Iznjedrilo je, kako to pjesnik kaže, "sinove i kćeri ječma i pastorčad pšenice“. To su Duvanjke i Duvnjaci, lutalice i sanjari. Žive i rade na škrtoj zemlji i u obilju ničega mukotrpno zarađuju kruh svoj svagdanji. Glasno razmišljaju o stvarnom i nestvarnom, o mitovima i legendama, o svojim junacima, hajducima, vilama i svetim ljudima.

Umoran sam. Godi mojim starim kostima ovo sunce što nemilosrdno prži sve oko sebe. Nikad ga nisam vidio, ali mislim da ga poznajem bolje nego drugi ljudi jer sam sa svjetlom uvijek imao poseban odnos. Kad kažem svjetlo, mislim na riječ. Moje riječi su opsjedale gradove i vodile čovjeka lutalicu po beskrajnim morima. I danas mnogi koji misle da nešto znaju o riječima pokušavaju uroniti u dubinu mojih stihova i pronaći put u nove svjetove. Neka, to je dobro.

PRVO PISMO

Draga Minta,

u stvarnijem i najstvarnijem svijetu postoje trenuci sveopćeg blaženstva. To su trenuci potpuno prisutne sadašnjosti i budnosti svijesti. Vrijeme se u tim trenucima ne mora zaustavljati, neka kazaljke i dalje slobodno plešu. Ne mora biti tišina, ljudi i automobili ne moraju stati. Za one koji su samo u stvarnome svijetu, takvi trenuci se skamene, smrznu, sve utihne, sve se zaustavlja. U stvarnijem i najstvarnijem svijetu, svijetlo sveopćeg blaženstva pjeva i ne dopušta nikakvo skamenjivanje, sleđenost, naravno da nema tišine, a ni zaustavljanja vremena. Trenuci sveopćeg blaženstva nisu priopćivi onima koji ih nikada nisu proživjeli.

OVA PRIČA

Ova je priča ljubav koja želi biti ljubljena, kao vatra iz Elina srca, pritajena i istodobno divlja i blaga, nestalna, ali uvijek prepoznatljiva: i grije nas u dugim zimskim noćima.