-    Svjetlaaaaaaa!?
Sićušnim piskom malena ružičasto - prozirna tarantula prenu me iz dubokih misli.
-    Dobro, – rekoh - svjetla hoćeš!

Pritisnem prekidač i njihajući se grozd prosu raznobojnom svjetlošću. Mislio sam da sam sậm na ovome svijetu jer su se svi mještani malog primorskog gradića spustili na obalu i bučno slavili posljednju ribarsku noć ove sezone.

"Mi što se danas rastajemo, možda se nikada nećemo sresti,  ali ono malo sunca što smo jedni drugima dali, nitko nam nikada ne može uzeti."

Posvećujem svojoj učiteljici Ani Karlović

Svaki grad, pa i moj ima mjesto iz kojeg se može otići u budućnost. Svaki grad ima čovjeka iz budućnosti. Njega nije lako prepoznati. On ničim ne odaje svoj povlašteni položaj. Dapače, on je tako običan, tako ovozemaljski, da kad razgovaramo s njim stječemo dojam da se radi o dobronamjernom sanjaru zbrkanih misli ili o čovjeku za koga obično kažemo da je malo „maknut“.

"Jedino što mi je ostalo od tebe, to si ti. Pogužvana, ukradena, slomljena na rubovima, da bih te, kada to poželim,  mogao prepoznati".

"Dobro, početak i nije loš, a mogu li ja dalje nastaviti…?"
"Hej!", uzviknuh prestrašeno, "tko si ti?" Obratim se glasu koji nikada ne bih mogao objasniti, glasu koji nisam čuo ušima, nego nutrinom obasjanom reskim svjetlom trenutka, koji se ne može vidjeti očima.