Dok je sunce zlatno – crveno umiralo nad Delmatopolisom, na platou ispred ruševnoga hrama lihvara i rđave vlasti lagano su koracale dvije ozbiljne dame.

Flik je moj dobar znanac. Obično se uz jutarnju kavu nađemo u priči. Neki smo dan razgovarali o proslavi Božića. Rekao mi je kako ga smetaju lažna raskoš i prepuni stolovi. On svoj Božić inače slavi u obitelji, ne posjećuje ni rodbinu ni prijatelje i baš tog dana, na njemu neobjašnjiv način, osjeća i radost i tugu. Kaže da ima neodoljivu potrebu da svaki Božić proživi duboko u sebi. 

Bolnica u svakom od nas pobuđuje široku lepezu osjećaja. Ja u nju nikada ne ulazim ravnodušan i ne volim je poimati cjelovito. Radije se usmjerim na jedan odjel i to mi nekako pomaže da uspijem kontrolirati sve one godinama zatomljene osjećaje bijesa, nemoći, a ponajviše straha. Vratimo se u nedavnu godinu, u vrijeme Božića. Svi vi što imate ova slova pred očima, pođite sa mnom jer tako će mi biti lakše nastaviti ovu priču.

Duvanjsko je polje ravno kao dlan. Smješteno na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije. Sa svih strana krase ga visoke planine. Iznjedrilo je, kako to pjesnik kaže, "sinove i kćeri ječma i pastorčad pšenice“. To su Duvanjke i Duvnjaci, lutalice i sanjari. Žive i rade na škrtoj zemlji i u obilju ničega mukotrpno zarađuju kruh svoj svagdanji. Glasno razmišljaju o stvarnom i nestvarnom, o mitovima i legendama, o svojim junacima, hajducima, vilama i svetim ljudima.