Bolnica u svakom od nas pobuđuje široku lepezu osjećaja. Ja u nju nikada ne ulazim ravnodušan i ne volim je poimati cjelovito. Radije se usmjerim na jedan odjel i to mi nekako pomaže da uspijem kontrolirati sve one godinama zatomljene osjećaje bijesa, nemoći, a ponajviše straha. Vratimo se u nedavnu godinu, u vrijeme Božića. Svi vi što imate ova slova pred očima, pođite sa mnom jer tako će mi biti lakše nastaviti ovu priču.
I evo nas već na dječjem odjelu, u maloj sobici gdje Božić dočekuje petero bolesne djece. Samo ću prvoga dječaka nazvati njegovim pravim imenom – Gabrijel. Imena druge djece nisu toliko važna u ovoj priči, kao što nije važno ni ime bolnice, ni ime grada u kojem se nalazimo, samo je važno da je Božić i da mu se cijeli svijet raduje, a da, u stvari, i ne zna zašto. Drugi se dječak veseli raspjevanu Suncu. Njegova ga majka danima pazi, a noćima, kada napušta bolnicu, vraća se po nekoliko puta samo da ga još jednom poljubi.
Treći je dječak nebeski miran, a njegovo je stanje najteže, tako kažu liječnici. Nad njim bdije žena koja će uskoro imati upale obraze, posve sijedu kosu i drhtave i hladne ruke. U njezinim suznim očima Isus se smiješi s križa. Četvrtoga dječaka i jednu djevojčicu rijetko posjećuje starija žena grubih crta lica, crvenih natečenih ruku i bez ijedne riječi na usnama.
Samo Gabrijela nikada nitko ne posjećuje. Iako mi medicinske sestre to strogo zabranjuju, krišom ga uzimam u naručje i pričam mu sve one priče koje inače pričam dječaku što se igra s raspjevanim Suncem. U Gabrijelovim očima smiješi se otvoreno nebo. On ima srčanu manu i uskoro bi trebao na operaciju. A ja se pitam zašto Gabrijela nikada nitko ne posjećuje i hoće li umrijeti. I nemam odgovora.
Cijeli je svijet obasjan lažnim svjetlima, okićen lažnim nakitom, u pijanstvu i prežderavanju veseli se malomu Božiću i ne misleći na Njega. A ja znam da nikada do kraja života ne ću, niti mogu, zaboraviti Gabrijela. I da mu iz svoga nesavršena i sirota srca želim sve ono najbolje i najljepše što želim dječaku koji se igra s raspjevanim Suncem.
Samo nekoliko mjeseci poslije Božića nazvala me žena upalih obraza, posve sijede kose i drhtavih i hladnih ruku i rekla mi: „Umro je Gabrijel.“
Jedne hladne kišne noći rušim se niz strmu ulicu u mutna svjetla grada i nije važno što sam posve mokar i što mi grana iz nekog parka razdire lice. Hodam polako i osjećam kako je nešto snažno i bolno prepuklo u meni. Na pustu trgu ugledam Sina Čovječjega koji mi domahuje s križa. U trenutku spoznajem zašto Gabrijela nikada nitko nije posjećivao i zašto je morao umrijeti. Čovjek s križa smiješi se i govori mi: „Poslao sam te da moj rođendan proslaviš s Gabrijelom i da u njegovim očima vidiš otvoreno nebo kako bi smogao snagu da živeći umreš u sebi, za dječaka koji se igra s raspjevanim Suncem koje mu priča sve one priče što si ih jednog Božića ispričao Gabrijelu.“
