Flik je moj dobar znanac. Obično se uz jutarnju kavu nađemo u priči. Neki smo dan razgovarali o proslavi Božića. Rekao mi je kako ga smetaju lažna raskoš i prepuni stolovi. On svoj Božić inače slavi u obitelji, ne posjećuje ni rodbinu ni prijatelje i baš tog dana, na njemu neobjašnjiv način, osjeća i radost i tugu. Kaže da ima neodoljivu potrebu da svaki Božić proživi duboko u sebi. Moram priznati da su me njegova razmišljanja začudila jer sam znao da je Flik tipičan duvanjski čovjek kojemu fešte nisu strane, a često sam ga znao zateći u veselu društvu u sitnim satima.
Iz njegove priče shvatio sam da ne treba prerano donositi zaključke o ljudima. „Nikada iz misli ne mogu izbrisati Božić koji sam proslavio negdje u bosanskim vrletima ratne 1993.“, nastavi pričati Flik. ''Nekoliko dana prije Božića naša postrojba ušla je u neko malo selo i upravo smo tu dočekali blagdan. I zaista, kako kaže ona pjesma, bila je to tiha noć, sveta noć. Nebo je zasvijetlilo tisućama zvijezda, a drveće u obližnjem šumarku bilo ukrašeno snježnim ukrasima. Studen se pobrinula da kristalići na granama ukradu zvijezdama sjaj. Selo je bilo sablasno pusto. Pri ulasku nismo zatekli nikoga. Moja postrojba smjestila se u trima kućama na rubu sela. I baš negdje u ponoć, kada sam u daljini začuo zvona, pošao sam na stražu. U sebi sam pjevušio: 'Tiha noć, sveta noć'. Odjednom začujem neki šum. Pomislim da to ledeni kristali padaju s drveća i kažem sebi: 'Strah te, bojiš se i tišine.' Ali opet začujem isti zvuk. Teški koraci približavali su mi se sve bliže. Već sam mogao čuti i duboko disanje. Panično povikah: 'Stoj, tko ide!?' Uperio sam pušku u smjeru iz kojeg su dolazili koraci. Ugledah sijeda i promrzla starca. Mirno podiže ruku i tiho reče: 'Vojniče, ako Boga znaš, nemoj me ubiti! Ti noćas slaviš Božić, zar ne? Pođi sa mnom, nešto ću ti pokazati.' Bez riječi pođosmo prema obližnjem šumarku. Kao u nekom polusnu išao sam za starcem. Ubrzo smo stigli. Ugledah dvadesetak žena i staraca kako plaču i promrzli drhte ispod drveća. Neka je žena grčevito na grudi privinula nekakav zamotuljak. Pogledao sam bolje i ugledao u vreći za brašno umotano promrzlo djetešce. Krv mi se sledila u žilama. Pojurio sam u selo i probudio prijatelje, suborce, rekavši im o čemu se radi. Neki su psujući negodovali, neki bili ravnodušni, no većina je bez razmišljanja krenula prema skupini prestravljenih ljudi. Skupili smo žene i starije muškarce, smjestili ih po kućama, utoplili i nahranili. Odjednom se začuo dječji plač. Svi vojnici okrenuli su se prema majci, koja je presvlačila malenog dječačića i, pošto ga je nahranila, nježno ga spustila u košaricu koja je inače služila za nošenje drva. Vatra je veselo pucketala i obasjavala majčino lice i dijete koje se u snu smiješilo. Mi, vojnici, šutke smo stajali i jedni od drugih skrivali suze. Ćutio sam radost ove svete noći, iako nitko od nas nije znao što će donijeti jutro. Jer bio je rat…
Negdje u svojim dubinama osjećao sam da moj život više nikada ne će biti isti, da ću ovaj Božić pamtiti zauvijek i da će Božja slika u djetešcu Isusu biti moj putokaz. Svanuo je novi dan. Naša je smjena uskoro stigla. Na odlasku smo osjetili kako nas ispraćaju zahvalni pogledi nesretnih ljudi. Nadao sam se da im se ne će dogoditi ništa kad mi odemo i da će oni koji su došli poslije nas, prema njima postupati ljudski.
I danas, šesnaest godina poslije, vidim sliku bespomoćna djeteta umotana u vreću za brašno. Vjerujem da je taj dječak, koji mi je poslan u božićnoj noći, živ i sretan… I da ćemo se jednog dana, kad se sretnemo, prepoznati.''
