SLIČICA PRVA
Stipo, dobio si razglednicu!
Pozdrav iz nekakvoga Duvna, a … gdje je to Duvno?
Dajte, dajte! Drhtavim rukama uzimam razglednicu od jedne tete u bijelom mantilu, čvrsto odlučan da joj ne odgovorim gdje je to Duvno.
Molim vas, nemojte slučajno pomisliti da sam ja u nekakvoj bolnici. Samo sam stanovnik jednog crveno – religioznog internata, što će reći, ja sam internatsko dijete.
No, vratimo se razglednici.
SLIČICA TREĆA
Razglednica je komadić malo tvrđeg papira, s jedne strane bijela i išarana krupnim latiničnim slovima, a s druge strane razglednica je glatka, duboka i sjetna.
SLIČICA ČETVRTA
Da biste me bolje razumjeli, bit ću potpuno iskren. Razglednica se prvo mora dobro opipati, zatim pomno pomirisati, pa staviti na uho i tek onda pogledati s onoliko vida koliko ti je ostalo.
SLIČICA PETA
Razglednica je vizualni haiku.
Stara stanica, hotel Tomislav, šarenilo svijeta, muškarci i žene u odjeći i s frizurom iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća… I jedan plavi autobus.
SLIČICA ŠESTA
Spomen bazilika, samostan…
U kamenu crkve je nebo i sunce i težak put po kojemu hodi čovjek. Sve su ostalo naklapanja.
SLIČICA SEDMA
Vidi moju kuću … U mnoštvu malih bijelih kućica, u zagrljaju drveća bujnokosog.
Duvno je pomalo zbrkan, izdužen ružičnjak, sljubljen s gajem i zelenilom prostranstva. Pogled u plavetnilo neba bolno je obrušavanje na daleke planine.
SLIČICA OSMA
To je ono što pamtim. Ima nečeg što naslućujem, a sve je ostalo iza debeloga zida prašine, huka vjetra i sjećanja. Pozdrav iz Duvna!
SLIČICA DEVETA
Stipo, šta si zabio nos u tu razglednicu i nisi mi rekao gdje je to tvoje Duvno?
Duvno je daleko, tamo gdje je moja kuća, rekoh internatskoj teti u bijelom mantilu i nastavih buljiti u «Pozdrav iz Duvna».
SLIČICA DESETA
Posvećujem ove sličice Stipi Crnjku u znak zahvalnosti što je sačuvao biserje o starom Duvnu, Županjcu, Tomislavgradu, što je sačuvao ono što su drugi trebali, a nisu.
Hvala mu što me potaknuo da u mislima odem u vrijeme i mjesto gdje mi je samo razglednica «Pozdrav iz Duvna» bila utjeha i dom.
Napisao Stipe Ćurčić-Ćipa, tihanog, pomalo kišnog jutra, prvog u srpnju 2005.
