Svaki grad, pa i moj ima mjesto iz kojeg se može otići u budućnost. Svaki grad ima čovjeka iz budućnosti. Njega nije lako prepoznati. On ničim ne odaje svoj povlašteni položaj. Dapače, on je tako običan, tako ovozemaljski, da kad razgovaramo s njim stječemo dojam da se radi o dobronamjernom sanjaru zbrkanih misli ili o čovjeku za koga obično kažemo da je malo „maknut“.
Naravno da ga ni ja nisam prepoznao, ali nakon jednog iskustva koje sam nedavno proživio shvatio sam da je to ipak on - čovjek iz budućnosti u mome gradu. Naravno, mnogi od vas ni u ludilu neće povjerovati u ovu moju priču, kao što će mnogi nakon što ovo pročitaju sve ono što sam do sada o njemu rekao pripisati meni i mojoj bujnoj mašti i fantaziji.
No, da ne duljim. Šećući jedne rujanske večeri kišnim gradskim ulicama odlučio sam po prvi put u životu svratiti u jedan memljivi prostor, kojemu naravno neću spominjati ime, na jednu „ljutu s nogu“.
Sjedio je sam za prastarim rasklimanim stolom udubljen u velike požutjele novine. Ispred njega je stajao buket skoro umrlih ruža boje crnoga vina i čaša s nekom bezbojnom tekućinom.
Ne znam što mi se dogodilo, ali bilo je protiv moje volje. Prišao sam mu i upitao mogu li sjesti za njegov stol. Lagano je spustio novine i kroz smiješak promrmljao: „Jesi li baš siguran da želiš sjesti za moj stol?“
„Naravno! Ne samo to, želim da nešto popijemo zajedno. Konobar!“ – viknuo sam.
Prišao nam je tiho, bez uobičajenih riječi dobrodošlice, kao da nam je želio dati do znanja da on nije dio ove priče. Tada mu je moj novi prijatelj rekao: „Donesi mu ovo što ja pijem!“
„Ali, ja bih popio jednu domaću rakiju.“
„Ne, nećeš piti rakiju nego ćeš popiti sa mnom jednu tekućinu koja je toliko vrijedna da nema cijene. I ne brini, ja častim. Samo kad je budeš pio moraš biti potpuno svjestan trenutka u kojem jesi.“
Moram priznati da su njegove riječi u meni izazvale strah i pitanje: „Otkud ja s ovim neznancem, u ovoj rupi?“
„Nemaš razloga za strah i ja ti nisam neznanac. Viđaš me svaki dan kako radim sve poslove da bih zaradio za kruh svagdanji. Obrađujem zemlju, gradim kuće, radim čak i one najprljavije poslove koje nitko ne želi raditi. Plaćam račune i kako vi iz ovog vremena kažete: jedva spajam kraj s krajem“.
„Zar ti nisi iz ovog vremena?“ – upitah.
„Ako kažem da nisam, dat ćeš mi nadnaravne sposobnosti ili ćeš misliti da sam lud. U svakom slučaju nećeš mi vjerovati.“
„U pravu si. Mi vjerujemo samo u ono što vidimo, čujemo ili okušamo. Ali, pomozi mi da ti vjerujem“
„U redu“, – reče on – „imaj vjeru djeteta čija širina srca može obuhvatiti cijeli svemir. Ja sam tvoj prijatelj s kojim se ti igraš i mi sanjamo zajednički san. Ali prije sna popit ćemo ovu tekućinu koja je toliko vrijedna da nema cijene.“
„Prije nego što počnemo sanjati, reci mi tko si, gdje smo, što ćemo popiti i kamo putujemo?“
„Sve što sada trebaš znati je to da je ovo prostor iz kojeg se ide u budućnost i da ćemo kao pravi prijatelji popiti po čašu najobičnije vode“ – reče mi kroz smijeh.
Sanjao sam da sam jako, jako pametan. Imao sam jednog prijatelja i nas dvojica smo odlučili putovati kroz vrijeme. I kao što to obično biva u snovima, na brzinu smo napravili najsavršeniju letjelicu na svijetu. Nakon što smo posustali, sjeli smo da se malo odmorimo. A onda me moj prijatelj upitao: „Možeš li ovaj buket skoro umrlih ruža ispred nas mišlju pretvoriti u gomilu duhanskih listova?“
„Mogu pokušati“- rekao sam. Usredotočio sam svoju pažnju na buket ruža i gle snenog čuda! One su se pretvorile u gomilu uredno uvezanih duhanskih listova.
Zatim me prijatelj upita: „Znaš li što će se dogoditi za nekoliko i još nekoliko godina?“
„Ne znam“- odgovorih.
„Dođi, idemo u našu letjelicu“- reče on. I vinusmo se u visine. Uskoro ispod sebe ugledasmo plavo- zelenu kuglu. Nizali su se kontinenti i oceani. Što smo se više udaljavali, kugla je bivala sve manja i manja. A kad je bila toliko malena kao kovanica od pet kuna, njezina boja postade narančasto- crvena. Nešto je u meni govorilo da to nije dobro. A kad je postala još manja, bila je siva i zračila je stravičnom hladnoćom. Užasnuo sam se gledajući u nešto što je nekoć bilo moj dom.
Prijatelj me uze za ruku i reče mi: „Kad si vidio Zemlju zeleno - plavu, još je bila puna života. A kad si je ugledao narančasto- crvenu, tad ju je ljudski oholi i pohlepni um svojim ludostima zapalio i uništio. A sad kad je gledaš sivu i hladnu, znaj prijatelju moj da je beživotna.
Probudio sam se. S neba boje vječnosti smiješilo mi se Sunce. Ptice su cvrkutale svoje jutarnje priče. Zahvalan Bogu za ovaj dan, izišao sam u grad i na ulici pored nekog memljivog prostora kojemu neću spominjati ime prepoznao sam svoga prijatelja koji je nekud žurio. I napamet mi je pala misao koju mi je u zajedničkom snu rekao: „ Viđaš me svaki dan kako radim sve poslove da bih zaradio za kruh svagdanji. Obrađujem zemlju, gradim kuće, radim čak i one najprljavije poslove koje nitko ne želi raditi. Plaćam račune i kako vi iz ovog vremena kažete: jedva spajam kraj s krajem…“
U stvarnost me vrati udarac po glavi velikim požutjelim novinama.
„Hej, Zemljoljubac, pročitao sam onu tvoju fantaziju. I moram ti reći da si malo“maknut“, ali to nije razlog da ne odemo popiti po jednu ljutu“ – reče mi kroz smijeh moj dobar znanac.
