- Svjetlaaaaaaa!?
Sićušnim piskom malena ružičasto - prozirna tarantula prenu me iz dubokih misli.
- Dobro, – rekoh - svjetla hoćeš!
Pritisnem prekidač i njihajući se grozd prosu raznobojnom svjetlošću. Mislio sam da sam sậm na ovome svijetu jer su se svi mještani malog primorskog gradića spustili na obalu i bučno slavili posljednju ribarsku noć ove sezone.
- A što ti tražiš ovdje u mojoj samoći? – upitah je.
- Svjetla tražim, jer želim biti svjetlo.
- Želim i ja biti svjetlo.
- U redu! Bitno je da u tom traganju jedno drugome ne smetamo - reče ona.
- Slažem se, ali prije nego što krenemo svatko svojim putem, moram ti reći da sam upravo u ovom trenutku shvatio da si ti najistinitiji i najslobodniji oblik života.
- Zašto? – kroz smijeh me upita.
- Zato što na tebi i u tebi ništa nije skriveno i nisi kao ja ograničena ni vremenom, ni prostorom.
- To nije istina! To može svatko, pa i ti. Prvo dopusti svim pogledima da te vide potpuno, zatim prođi kroz sebe u sebe i pronaći ćeš ključeve istine i slobode. Želim ti sretan put!
Kasno rujansko poslijepodne zateklo me na drvenoj klupi u čekaonici jednog željezničkog kolodvora. Još sat vremena, pa će vlak. Panično pipam svoje stvari. Pomislih: - A što ako me opljačkaju? Ukradu mi stvari, novac, isprave i ja ostanem bespomoćan i stranac…
- I ti ostaneš bespomoćan stranac u ovom kaotičnom megalopolisu… Šutiš i čekaš, a prolaznici prolaze pored tebe i ne primjećuju te. I što ti je činiti?
Grubo drhtavom kretnjom panično zbacim njegovu ruku sa svoga ramena, koja je zaudarala na dim jeftinih cigareta, pomiješan s ugodnim mirisom starih knjižnica.
- Oprostite gospodine, ali tko ste vi? - upitah uspaničeno.
- Bravo… bravo! Za početak i nije tako loše! Dakle, prijatelju ne trebaš šutjeti. Trebaš vikati: - Bespomoćan sam, stranac sam, pomozite mi…
- Ma ostavite me na miru, zvat ću policiju!
- Aaaa, tako, zvat ćeš policiju. Koliko je meni poznato, tebi koji dolaziš od tamo, potrebna je viza za ovdje.
- Ma što se vas tiče odakle ja dolazim i imam li vizu. I, uostalom, nepristojni ste!
- U redu, mene nepristojnog od tebe pristojnog udaljit će policija, a ti ćeš na toj klupi i dalje čamiti sam i bespomoćan i nećeš znati kad stigne tvoj vlak ili da ti bude još jasnije prijatelju… kroz mnoge ti je nevolje od ovdje do tamo gdje si naumio.
- Dobro, neću zvati policiju, ali barem mi recite tko ste i što hoćete od mene?
- Ja sam, na neki način, ti. Istrgnut iz tzv. normalnosti jednog burnog vremena u kojem su ljudi kao ti i ja tražili svjetlo i poput one male tarantule s početka priče željeli biti svjetlo.
- Pa vi ste! … Jeste li vi…!!!?
- Da, jesam… Za one koji su me vidjeli bio sam hrabar čovjek, čovjek koji je spoznao istinu da je svaka patnja opaka, ali može biti i nužna. I upravo ta nužnost mi je pomogla da ostvarim svoj cilj. A za one za koje oni koji vide misle da ništa ne vide, ja sam donio svjetlo. Svjetlo koje oni koji vide ne mogu vidjeti, ali mogu ga vidjeti oni koji ne vide. I to ih čini slobodnim ljudima.
- A pronaći svjetlo znači dati ljudima znanje, a tko zna, on je slobodan… Dragi gospodine, dosta mi je vas velikih, malih i srednjih umnika! Dosta mi je i slobode, dužnosti, časti, poštovanja i samopoštovanja. To su ipak samo ugode ovovremenog uzništva. Jedino je istina da su moji vjerni pratitelji: kamenje, trnje, izgubljena lica, šutnja i ravnodušnost gradova koji mi se nađu na putu. Uostalom, moj vlak samo što nije stigao.
- Čitamo, čitamo!… Aaa vidim ja, mnogo smo knjiga pročitali. Ti misliš da se knjiga može napisati, ako iz stotinu pročitanih uzmeš ponešto. Ipak, nisi toliko pametan, koliko si sposoban dati ljudima do znanja da si pametan. Nego, reci mi, zašto se tako brzo vraćaš?
Osjetih rumeniko na licu.
- To je duga i komplicirana priča, - rekoh - ja sam…ovaj…ja…
- To je jednostavna priča. Problem je što si ti, ustvari, malo ovaj, malo onaj. Bježiš od sebe, bježiš od istine. Šteta! Ti ćeš otići, a netko tebi tako drag, nakon tri dana će te tražiti. Kakva građa za jedan sladunjavi ljubavni roman.
- Mi se raspričasmo, kao da se godinama poznajemo, a moj vlak već dolazi…
- Da, mi se poznajemo. Prvi put sam te sreo kao dječaka kako kod neke ruševne kuće prebireš po odbačenim časopisima i starim prašnjavim knjigama. Vidio sam te i dok si kao mladić hodao maglovitim ulicama grada, šutljiv i bez hrabrosti da vikneš: - Nemoćan sam, stranac sam, pomozite mi…! Susretao sam te zaljubljenog, s tvojom prvom cigaretom i prvom čašom za koju nisi bio siguran je li bila polupuna ili poluprazna. Vidio sam kako varaš i bivaš prevaren, vidio sam te u tvojim besciljnim lutanjima, traženjima. I uvijek si činio istu pogrešku. Šutio si, a trebao si vikati…
Ne boj se, nećeš zakasniti na vlak, nećeš zakasniti živjeti, a ni umrijeti.
Utihnula je ribarska noć, posljednja u ovoj sezoni. Maleni će se primorski gradić vratiti svojim uobičajenim jesenjim i zimskim navikama. A malenu tarantulu, taj najistinitiji i najslobodniji oblik života, nisam mogao razlikovati od svjetla. U mojim dubinama još su odzvanjale riječi: Ne boj se, nećeš zakasniti na vlak, nećeš zakasniti živjeti, a ni umrijeti.
