PRVO PISMODraga Minta,
u stvarnijem i najstvarnijem svijetu postoje trenuci sveopćeg blaženstva. To su trenuci potpuno prisutne sadašnjosti i budnosti svijesti. Vrijeme se u tim trenucima ne mora zaustavljati, neka kazaljke i dalje slobodno plešu. Ne mora biti tišina, ljudi i automobili ne moraju stati. Za one koji su samo u stvarnome svijetu, takvi trenuci se skamene, smrznu, sve utihne, sve se zaustavlja. U stvarnijem i najstvarnijem svijetu, svijetlo sveopćeg blaženstva pjeva i ne dopušta nikakvo skamenjivanje, sleđenost, naravno da nema tišine, a ni zaustavljanja vremena. Trenuci sveopćeg blaženstva nisu priopćivi onima koji ih nikada nisu proživjeli.
DRUGO PISMO
Draga Dolores,
u svakoj mojoj krhotini je neko predvečerje, pa tako i u ovoj, poznolistopadskoj, sarajevskoj. Mjesto gdje se nalazim, za mene nipošto nije obično mjesto. Muškarci i žene koji oko mene hodaju uglavnom me ne poznaju, a ako me i poznaju, u ovoj priči oni toga nisu svjesni. Ono što je zajedničko svima nama ovdje prisutnima je sljepoća, ali mi u stvarnijem i najstvarnijem svijetu, jasno vidimo susrete naših osobnosti, tijela, misli, emocija. Iako to nitko od nas neće glasno izreći, mi smo ovdje došli iz jednog jedinog razloga, sakupiti krhotine za koje mislimo da nam pripadaju. Mi smo, dakle, sakupljači krhotina. Ti ćeš zasigurno primijetiti kako ovo moje pisanje ne posjeduje onu tananu paučinastu čitkost, a ni pitkost pripovijedanja, ali ćeš razumjeti moj trud pri pokušaju kroćenja rasplamsanih mozaika i slaganja krhotina u pogužvanu i na mjestima poderanu mentalnu mapu.
TREĆE PISMO
Draga Ela,
potrebno je otići tako, da bi se bolje znao vratiti i vidjeti u sebi svu jasnoću svjetla, topline i mirisa rodnog doma. Potrebno je jedne lipanjske noći biti s ONOM KOJA SE VRAĆA i gledati u jednu zvijezdu i shvatiti nakon mnogo godina da je to tvoja zvijezda, Ela. I trebalo je proživjeti onih nekoliko riječi što su mi rečene bojom tvoga glasa, Ela. «Sve je samo san». I na fešti sakupljača krhotina vidim Mintu kako sjeda za glasovir i svojim malim prstićima prebire pjesmu u kojoj ona i ja čujemo vlastite korake kako odjekuju pustinjskim pijeskom i gube se u nebeskoj modrini. Blagi apojando svjetlosti na jednom blijedom licu Patricije. O, Bože moj. Trenutak sveopćeg blaženstva. Jedna mi je krhotina upravo ispala iz ruku i rasula se u bezbroj drugih krhotina.
ČETVRTO PISMO
Draga Patricia,
ne vidim te, ali znam da si tu, skrivena iza vremena i prašine nepoznatih krhotina. Ti ćeš to sigurno razumjeti. Čujem kako mi netko prilazi i jednim smiješkom uklanja one silne naslage godina, ljudi, događaja, krhotina.
ONA: „Ipak si došao. Kako ti je ime?“
JA: „Nemam imena. Ja sam sakupljač krhotina. A tvoje ime?“
ONA: „Pa i ja sam sakupljačica krhotina i u ovoj priči ime mi je ONA KOJA SE VRAĆA.“
JA: „Molim te, prošećimo kroz onu lipanjsku noć da se još jednom prisjetim blagoslovljene boli koju si mi tada zadala.“
ONA: „Ne! Ovdje mi je sasvim dobro. Ali, mogu ti i ovdje ponoviti ono što sam ti tada rekla.“
JA: „Neka, nemoj! Učini to na kraju ove priče. Uvijek sam te želio pitati jesi li vjernica?“
ONA: „Morala sam žrtvovati svjetlo da bi rodila svjetlo koje očima nikada neću vidjeti, ali zato ga ljubim iznad svega. Vjera je sve, samo nije život.“
JA: „Što znaš o meni?“
ONA: „Jedva si prosječan u poslu koji obavljaš, a kukavica si i u poslu i u životu. Ali moram ti priznati da mi se sviđaju tvoje osrednje priče i pjesme i tvoje sladunjave skladbe. One mi upravo sada pomažu da složim mozaik od tvojih krhotina koje mi pripadaju.“
JA: „Nekako mi se čini da ti ja ništa ne značim?“
ONA: „Prije nego što sam ti prišla, vidjela sam, kako si u sebi vidio ljubav i pjevušio si: o jednom Elinom snu, o Minti na pučini, o Patricijinim nemirima, o rukama za Dolores. Značiš mi onoliko koliko mi je potrebno da sakupim svoje krhotine koje su bile kod tebe. I evo ti, onih nekoliko riječi za kraj: ´Sve je samo san´.“
UMJESTO ZAKLJUČKA – POUKA
Bila mi je jedna od onih krhotina koje nikada ne dosade, nikada ne iznevjere, koje nikada ne razočaraju. Ona je nešto što sam zavolio od prvog susreta, nešto što nikada neću prestati voljeti. Ona je nešto drago i prisno, nešto što osjećam bliskim, nešto što me uvijek iznova razveseli, smiri, odobrovolji i uvjeri da ipak ima i lijepih i vrijednih krhotina u životu.
